Milenko Buiša je zapažen po širokom spektru interesovanja kada je u pitanju fenomenološki aspekt slike. Prvo, poput osvedočenih majstora bliskih tokovima tradicije, on pokazuje sklonost za gotovo sve slikarske tehnike. Podjednako se dobro izražava u akvarelu, temperi, ulјu, crtežu, pastelu. Drugo, njegove tematske preokupacije su takođe raznolike. Znamo ga kao slikara svega onoga što skreće pažnju njegove znatiželјe, kao što su mrtve prirode, pejzaži, figuralne kompozicije u kojima, neki put, provejava naglašen epski kontekst. Napokon, potvrdio se u domenu portreta, do nedavno značajnoj formi društvene umetnosti.
Taj se vid aktivnosti može smatrati sastavnim delom njegove komunikativne prirode, otvorenosti i sposobnosti da stvori kontakt sa psihologijom ličnosti i time iskaže osećaj prema čoveku, ali i stvarnosti koja ga okružuje. Radovi mu tada postaju merilo raspoloženja, pa i kritičkog odnosa prema duhu vremena u kome živi i kao umetnik deluje. Prostor i profil ove izložbe ne dozvolјavaju da se više zabavimo složenom stvaralačkom prirodom Milenka Buiše. Osvrnućemo se na radove novijeg tematskog kruta koje, ovom prigodom, prvi put izlaže sudu javnosti. Razume se, ova dela su iziskivala nešto drugačiji likovni postupak. Prilika je da o tome koju reč kažemo.
Ponesen predstavom konja, koja u umetnosti ima dugu istoriju, počev od one vezane za praistoriju, za razdoblјe primitivnih lovačkih zajednica, onda mitološke i alegorijske konstante, te onih koje pripadaju tokovima novije istorije, do izazova koji plene lepotom forme, Buiša se, slično tome, priklonio jednom vidu likovne percepcije ovog motiva. Pažnju je usmerio na manje primetni segment koji se odnosi na dinamičnu, istodobno prepoznatlјivu prirodu konja. To ga je podstaklo da u okviru dotične teme naslika zamašan broj radova retko uspelih domašaja.
Buiša se ne bavi faktografskim odlikama datog motiva, iako je u njemu prikriven izvestan stepen realnosti, već njegovom posve slobodnom interpretacijom. Viđeno pretače u domen lake, spontane opservacije koju prati vid kontrolisanog, ali snažno uspostavlјenog, gestualnog zamaha. Kompaktan oblik razgrađuje na zbir brzo organizovanih poteza, usitnjenih, ili nešto širih površina. Tako sazdane mase odaju utisak sugestivnih pomeranja, odnosno, uverlјivo pokrenutih celina u prostoru. U mnoštvu asocijativno sučelјenih naznaka jedva se naziru obrisi konja i jahača slivenih u jedinstven dojam osobenog vizuelnog kazivanja.
Radovi Milenka Buiše počivaju na čvrstom konstruktivnom organizmu. Zasnovani su na sigurnoj crtačkoj shemi, iako ona nije izdvojena, niti eksplicitno naglašena. Pretočena je u boju, potez i površinu kao osnovne nosioce izraza.
Kroz sučelјena slikana polјa, Buiša, veoma često, nameće smela rešenja koja prerastaju u naglašen ritmički govor, skoro u krešendo. Pri tome, materijalizaciju ideje prati odnegovana faktura, njena uverlјiva realizacija i punoća likovne sadržajnosti. Ekspresiju povišenog unutrašnjeg naboja, Buiša harmonizuje suptilnim bojenim rešenjima u kojima nema odveć naglašenih kontrasta. Oni su svedeni na sklad tonski uspostavlјenih odnosa kojima postiže znak vlastitog likovnog koda. Samo se ponegde pojavi poneki koloristički akcenat kao akord u sledu ujednačenih vrednosti.
Ovom prigodom, izložena dela ukazuju na jedinstvo duhovne atmosfere, na kultivisani nivo svesti, na kreativnu moć autora da slike izrazi zamišlјeno i osećajno, smislom za primarna svojstva materijalnog tkiva.
Deo opusa o kome je reč, na svoj način potvrđuje ranije uočenu individualnost i, dabome, punu stvaralačku zrelost Milenka Buiše.
Za pregled preko celog ekrana kliknite OVDE